Svojim ponašanjem kod predlaganja i usvajanja izmjena Izbornog zakona koje je predložio Klub Hrvata u Domu Naroda PBiH, SDP je konačno jasno rekao kakav Mostar želi.
Sporazum Lagumdžija-Čović za Mostar počeo je da se provodi na mala vrata i to na način da prođe prijedlog HDZ-a da Mostar bude Hrvatski stolni Grad, tj. jedna izborna jedinica što znači jedan čovjek jedan glas, ali da SDP u tome učestvuje samo koliko je dovoljno, a da se to u javnosti ne prepozna.
Želimo građanima Mostara pojasniti kako je došlo do procedure usvajanja Izbornog zakona koji se odnosi na Mostar. Prijedlog zakona koji je po hitnoj proceduri stavljen na Dnevni red Doma Naroda PBiH potpisali su svi delegati iz reda Hrvata među kojima i delegat Krunoslav Vrdoljak iz SDP-a. Postavlja se logično pitanje ako SDP nije za ovaj zakon zašto ga podržava njihov delegat iz reda Hrvata.
Jedino logično obrazloženje je da Hrvati iz SDP-a mogu podržati HDZ, a Bošnjaci iz SDP-a ne smiju podržati SDA ni kad je u pitanju vitalni nacionalni interes Bošnjaka, jer delegat Mehmed Bradarić smatra da sudbina Bošnjaka Mostara nije pitanje vitalnog nacionalnog interesa.
Politikanske izjave SDP-ovca Mehmeda Bradarića da se ovim dijeli već podjeljeni Mostar je velika laž, jer se ovim „poklanja” Mostar Hrvatima, kao i njegova izjava da on neće potpisati apelaciju Ustavnom sudu „jer se ovdje radi o apelaciji naroda, a ne građana” zaboravljajući pri tome da on upravo sjedi u Domu naroda, a ne u domu građana, jasno govore o dvoličnosti SDP-a.
Ovakav scenarij SDP-a u Domu naroda PBiH bi prošao da delegati SDA nisu potegli pitanje vitalnog nacionalnog interesa. Bit će interesantno pogledati kakav scenarij će SDP pripremiti u Zastupničkom domu PSBiH, jer će im za to biti potreban mnogo bolji režiser.
Ovim putem SDP je prekršio i drugi svoj princip koji su iznosili građanima Mostara a to je da se pitanje Mostara mora dogovorom riješiti u Mostaru. Svima nam je dobro poznato da se PSBiH ne nalazi u Mostaru, a i poslanici koji bi glasali za ovaj prijedlog ne dolaze iz Mostara. Može se zaključiti da je jedino Mostar u rješavanju ovog pitanja učestvovao kao mjesto dogovora Čović-Lagumdžija.