Mostar je vitalni nacionalni interes Bošnjaka

Piše: Adis Zilić, magistar historijskih nauka i vijećnik u Gradskom vijeću Grada Mostara
Kako je ranije najavljivano, odmah nakon održanih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini pristupilo se rješavanju problematike grada Mostara zato što samo u ovom gradu nisu održani izbori, zahvaljujući presudi Ustavnog suda. Sud je u međuvremenu i poništio pojedine odredbe nametnutog statuta, te se izbori ne mogu više održati po starim pravilima. Nova pravila po kojima će izbori biti raspisani potrebno je sada politički dogovoriti.

 

Inicijativa OHR-a

U toku je inicijativa OHR-a da se „uvuku” pojedine političke stranke u pregovore oko rješavanja statusa grada. Problem u takvom pristupu ogleda se u tome što stranke koje OHR uzima kao partnere u razgovorima nemaju političkog legitimiteta u Mostaru. Neke od stranaka nemaju nijednog vijećnika u Gradskom vijeću kao što su SBiH, SBBBiH, HSP, a neke su do te mjere izgubile podršku izabranih vijećnika da ne predstavljaju relevantan faktor na lokalnom nivou kao SDP ili NSRzB. Gotovo svi vijećnici koji su izabrani u Vijeće ispred navedenih političkih opcija, nezadovoljni stranačkim stavovima po pitanju rješavanja statusa grada, istupili su iz istih i imaju status nezavisnih vijećnika. Nažalost, neke od ovih političkih opcija ne pokazuju dosljednost u političkim opredjeljenjima i otvoreno zagovaraju gotovo identična rješenja kao HDZ i HDZ 1990, princip jedan čovjek, jedan glas, koji remeti osjetljivu ravnotežu i obezbjeđuje prevlast hrvatskom narodu. Ne smeta im omeđivanje zauzete teritorije križom na brdu Hum visokim 33 metra ili zvonikom franjevačke crkve na Bulevaru, bivšoj liniji fronta, visokim 107 metara. Takve klerikalne relikvije i nakaradna zdanja koja odražavaju želju za dominacijom će se vremenom pomjeriti još dalje na istok ukoliko se „završi započeto” i Mostar postane „hrvatski stolni grad.”

Za OHR treba biti indikativno i zabrinjavajuće što se iz pregovora povukla SDA, najsnažnija parlamentarna stranka u Gradskom vijeću, nezadovoljna postavljenim pravilima ponašanja, koja su uspostavili međunarodni zvaničnici. Iz te stranke ističu da ne žele biti paravan za nametnutu odluku u režiji OHR-a, niti za tako nešto hoće preuzeti odgovornost, poučeni lošim iskustvom iz 2004. godine. SDA ima ubjedljivo najjači gradski odbor u državi upravo u Mostaru, ne zato što u ovom gradu žive veliki ili nacionalno osviješteni Bošnjaci, nego zato što se u ovom gradu bošnjački narod osjeća ugroženim, pa traži utočište u narodnoj stranci i što se nad Mostarom opasno nadvio Damaklov mač (bivše?) Herceg-Bosne.

Šta hoće Klub Bošnjaka?

Trenutna dešavanja oko statusa Mostara nisu problematika koju trebaju rješavati pojedine političke stranke nego klubovi naroda u Gradskom vijeću. Klub Bošnjaka, iako ima heterogeno članstvo sastavljeno od različitih političkih opcija, zastupa jedinstvene stavove i to je izgleda glavni problem za OHR, koji uporno ignoriše taj Klub. Svi članovi Kluba svjesni su pogubnosti politika stranačkih centrala iz Sarajeva i težine historijskog trenutka za Mostar. Snažnu podršku Klubu pružaju Islamska zajednica, boračke organizacije i više od 40 nevladinih organizacija sa područja Grada.

Šta traži Klub Bošnjaka u Gradskom vijeću? Ako je Ustavni sud presudio da su pojedine odredbe statuta kojeg je nametnula institucija visokog predstavnika neustavne, onda se trebamo vratiti na ustavna rješenja koja je svojom intervencijom ukinuo Pedi Ešdaun. To je jedina moguća početna pozicija koju Bošnjaci Mostara prihvataju kao osnovu za dalje pregovore oko statusa Grada. Ni u kom slučaju to ne može biti nametnuti Ešdaunov statut. Međutim, očito je da OHR već ima u ladici spremno rješenje za Mostar čim se ignorišu legitimni predstavnici jednog naroda i nastoji se pronaći prazan prostor za djelovanje među bošnjačkim političkim opcijama. U spreman scenario međunarodnih zvaničnika za Mostar savršeno se uklapa aktuelna priča o ukrupnjavanju kantona u Federaciji. Ostavljam čitaocima prostor da sami izvedu zaključak u kojem kantonu su stranci zamislili da se sutra nađe Mostar i centralna Hercegovina gdje žive Bošnjaci.

Klub Bošnjaka je pokrenuo i potpisivanje peticije kojom se traži vraćanje jedinica lokalne samouprave, što je jedina garancija ravnopravnosti i opstanka Bošnjaka. Potpisivanje je u toku i očekuje se oko 20.000 potpisa. Ni OHR neće moći dugo ignorisati stavove Kluba Bošnjaka u Gradskom vijeću. Umjesto što nam Visoki predstavnik piše konfuzna pisma u kojima obrazlaže „zamrzavanje” statusa vijećnika, zbog isticanja mandata i neodržavanja izbora, bolje bi mu bilo da se upusti u jedan konstruktivan dijalog. Nema dugoročnog, stabilnog rješenja ako je uspostavljeno na bilo čiju štetu, a takve negativne intencije primjećuju se kod Visokog predstavnika. Dok je vijećnicima status zamrznut, gradonačelniku nije, iako je izabran iz reda vijećnika. Ali, gradonačelnik dolazi iz političke opcije za koju „navija” OHR, te je to možda i pravi razlog za „dvostruke aršine.”

Ešdaunov atak na Dejtonski sporazum

Visoki predstavnik je 2004. godine prekršio međunarodne sporazume, Ustav FBiH i Ustav Hercegovačko-neretvanskog kantona o Mostaru, nametnuvši uređenje Grada mimo postojećeg ustavnog rješenja, pretvorivši Mostar u grad slučaj, što je na kraju prepoznato i potvrđeno odlukom Ustavnog suda. Ukinuvši općine, Visoki predstavnik je djelovao suprotno članu 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, koja čini sastavni dio ustavnog sistema ove zemlje. Također je tim činom narušio Dejtonski sporazum jer nije u njegovoj nadležnosti da mijenja mirovni sporazum, što je potvrđeno presudom Suda za ljudska prava u Strazburu. Dovoljno je spomenuti slučaj Sejdić-Finci, čije rješenje ne smije nametati Visoki predstavnik, nego se njegova implementacija mora mukotrpno dogovarati među domaćim političarima u Parlamentu. Isto tako je Visoki predstavnik, nametnuvši 2004. godine odluku, ignorisao referendumom jasno izraženu volju apsolutne većine građana u bivšim općinama sa bošnjačkom većinom, koji su se tada izjasnili protiv ukidanja jedinica lokalne samouprave. Takva gruba kršenja prava pojedinaca i kolektiviteta mogli su evropski kolonizatori provoditi samo u zemljama tzv. trećeg svijeta. Nama je savršeno jasno s kim imamo posla i neće nas ponovo prevariti.

OHR će stoga vjerovatno pokušati riješiti problem Mostara na državnom nivou, među političkim strankama koje nemaju legitimiteta na lokalnom nivou. Bitno im je samo da nađu „rupu” u bošnjačkim redovima, kako bi mogli opravdati novo nametanje odluke, po istom receptu iz 2004. godine. Nažalost, bošnjačke političke opcije na višim nivoima su toliko razjedinjene da to nije teško učiniti. Žalosno je također i to da se sva bošnjačka „elitna” i „državotvorna” politika svela na pitanje kakvo će biti stanje od Baščaršije do Ilidže. Ne pokazuju nimalo interesa ni brige za „provinciju.” Kad su predstavnici Kluba Bošnjaka u Gradskom vijeću lobirali kod klubova naroda na višim nivoima vlasti, pokazalo se da većina zastupnika viših nivoa vlasti ne posjeduje čak ni elementarna znanja o problematici Mostara, a trebali bi eventualno sutra donositi teške i odgovorne odluke sa dugoročnim posljedicama.

Mostar je dejtonska kategorija!

Hrvatske političke opcije mudro šute jer im odgovara da cijelu stvar završe u tišini i da uz pomoć OHR-a projekat započet prije 20 godina privedu kraju. Kad im neke stvari nisu politički odgovarale u prošlosti podizali su barikade, pa čak su i pucali iz vatrenog oružja na međunarodnog upravitelja Hansa Košnika, a sad poručuju da je 2012. godina i da ne trebamo gledati unazad. Gledali bismo i unaprijed, ali kud god se okrenemo, oči nam izbiše međaši osvojenih teritorija, agresivno istaknuti vjerski simboli i kilometarski tornjevi, koji su nam jasna poruka kakav se Mostar želi. Također, naše komšije nam poručuju da se okrenemo savremenim civilizacijskim tekovinama. Koje li ironije i cinizma! U civilizacijske tokove uljudnog ponašanja uvode nas isti oni koji su tenkovima i haubicama rušili kulturno-historijsko nasljeđe Mostara, držali pod opsadom istočni dio grada bez vode, hrane, struje, pod stalnim neselektivnim granatiranjem i snajperskom vatrom, držali u koncentracionim logorima preko 10.000 Bošnjaka iz zapadnog dijela grada, odakle su i raselili po bijelom svijetu 30.000 Bošnjaka, čime su ustvari i stekli demografsku prevagu, a sve u okviru borbe za lebensraum. Dakle, nasilnim metodama etničkog čišćenja i progona, zbog čega će upravo biti zanimljiva sudska presuda koja uskoro slijedi Prliću i ostalim prvacima nekadašnje paradržavne tvorevine u Hagu. Zaboravlja se da je sloboda Bošnjaka plaćena najskupljom cijenom na svijetu, ljudskim životima. Obični mali ljudi, heroji Mostara, stali su gotovo goloruki na put velikim planovima krivoustog poglavnika.

Citirat ću ovom prilikom jednog značajnog državnika iz zapadne Evrope s kraja XIX stoljeća samo radi ibreta našim komšijama i njihovim stranim pomagačima. Čovjek pod čijom palicom se nacionalno ujedinila Njemačka, jednom prilikom je rekao: „suštinska pitanja jedne nacije ne rješavaju se za zelenim stolom.” Historijska šansa u tom smislu propuštena je 1993. godine i sasvim sigurno se neće realizirati nakon 20 godina, u mirnodobskim uslovima. Ako je status Mostara ugrađen u Vašingtonski i Dejtonski mirovni sporazum, onda se ne može nametanjem odluke Visokog predstavnika i kasnijim korekcijama nametnute odluke promijeniti stanje u korist jedne strane. Status Mostara je poput statusa entiteta Republika srpska, to je dejtonska kategorija. Mostarsko rješenje prihvatili su u Dejtonu i Franjo Tuđman i Gojko Šušak. Nije se slučajno ovaj grad našao na pregovaračkom stolu kao važna tema prilikom sklapanja mirovnog ugovora. Osnovni razlog za to leži u činjenici što prostor Mostara spada u vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda i mi ga bez borbe nećemo predati.

Potpuno su oprečni stavovi bošnjačkih i hrvatskih predstavnika o pitanju Mostara i ti problemi su u Vašingtonu gurnuti pod tepih. Kamen spoticanja je tada preskočen jer se u to vrijeme skrajala Federacija. Ukoliko OHR istraje na manjim intervencijama i simboličnim korekcijama postojećeg nametnutog statuta u korist hrvatske strane, onda nema razloga da ne zatražimo vraćanje Ustava republike Bosne i Hercegovine, poništenje postignutih mirovnih sporazuma i uvođenja principa jedan čovjek, jedan glas na nivou cijele Bosne i Hercegovine, bez entiteta i kantona. Tek tada ćemo se osjećati dovoljno zaštićenima, ako iza nas stoji jaka država i tek nakon toga možemo pristati da se Mostaru ukine status grada i da ponovo, kao prije rata, bude jedna općina. Mislim da međunarodni zvaničnici neće dozvoliti da cijela stvar ode predaleko i otme se kontroli, da će prevladati razum i da ćemo ipak na kraju morati ući u proces iskrenog dijaloga na zadovoljstvo svih


Komentariši