Demirović: Svako dijete je individua za sebe i tako mu se mora pristupati

U Intervjuu sa Dalidom Demirović, direktoricom Javne ustanove Dječiji dom u Mostaru, saznajemo da djeca sa poteškoćama u razvoju u Domu odlično funkcionišu sa ostalom djecom. Međusobno se pomažu i osnažuju zajedno za bolje sutra.

Kako saznajemo, nije sve tako sjajno kada ta ista djeca izađu iz Doma, jer nemaju adekvatno obrazovanje, zgrade nisu dostupne u arhitektonskom smislu, auta su parkirana po trotoaru i otežavaju kretanje po gradu. Dalida nam je otkrila kako i na koji način je moguće preći preko ovih prepreka, međutim da li su vlasti spremne da reaguju?!

Radite kao direktorica JU Dječiji dom Mostar, pa shodno Vašem iskustvu i mišljenju, kako biste ocijenili nivo poštivanja ljudskih prava djece sa poteškoćama u razvoju i/ili određenim stepenom invaliditeta na području grada Mostara?

Dalida Demirović: Mostar nažalost nije mnogo drugačiji ili bolji od ostatka Bosne i Hercegovine kada je u pitanju poštivanje ljudskih prava djece sa poteškoćama u razvoju. Najbolji pokazatelj lošeg stanja je pravo na jednak pristup obrazovanju. Naime djeca sa poteškoćama u razvoju imaju pravo na inkluzivno obrazovanje u osnovim školama, ali asistente u nastavi u najvećem broju slučajeva nemaju.

Kada završe osnovnu školu tu tek nastaje prava diskriminacija jer oni mogu samo izabrati trenutno nekoliko smjerova a to su pomoćni krojač, pomoćni kuhar, pomoćni konobar i tu se otprilike mogućnosti zavrašavaju. Ostali smjerovi im nisu na raspolaganju te samim tim je njihovo buduće zanimanje već unaprijed određeno od strane nekoga drugog.

Po trotoarima u gradu Mostaru su na sve strane nepropisno parkirana vozila tako da je u nekim dijelovima grada nemoguće kretanje pješacima, a kamoli osobama sa invalidskim kolicima. Zakon se mora početi implementirati u ovom dijelu naše zemlje i konačno se moraju početi sankcionisati odogovorni za njegovo neprovođenje.

Koliko štićenika broji institucija u kojoj radite i kako se uspijevate izboriti sa izazovima koje nosi rad sa djecom sa poteškočama?

Dalida Demirović: U Dječijem domu Mostar trenutno živi 37 djece uzrasta od 4 do 22 godine. Djeca sa poteškoćama u razvoju su dio našeg Doma i odlično funkcionišu. Mogu reći da su naša djeca odličan primjer kako se inkluzija provodi u djelo. Sasvim je normalno kod nas da neko nekome zaveže pertlu, da mu namjesti jaknu, da kaže okupaj se, počešljaj se, obriši se oko usta, jesi li uradio zadaću i želim da ti pomognem. Sve su to male stvari koje čine svakodnevnicu.

Djeca su podijeljena u četiri grupe i kriteriji su godine i spol. Djeca sa poteškoćama imaju ista zaduženja kao i svi drugi samo što oni svoje zadatke izvršavaju uz pomoć vršnjaka. Ja sam veoma ponosna na svu našu djecu i oni su pravi primjer svima nama kako i na koji način provesti inkluziju u djelo.

Da li je sistem socijalne zaštite uređen u praksi, po pitanju zaštite i najboljeg interesa djece sa poteškoćama i shodno Vašem iskustvu, da li centri za socijalni rad pravovremeno i adekvatno rade na zaštiti prava djece sa poteškoćama u razvoju?

Dalida Demirović: Najveći problem je što osobe sa poteškoćama u razvoju nakon završene srednje škole ne mogu da nađu zaposlenje pa su samim time “osuđeni” na socijalu. Ono što je po meni najveći problem je to ko i na koji način će brinuti o ovim osobama nakon što izađu iz Dječijeg doma ili kada njihovi staratelji, roditelji više nisu u stanju o njima da se brinu. Mi nemamo rješenje te je ovo problem koji treba sistemski da se riješi. Osobe sa poteškoćama u razvoju treba da se osamostaljuju i pripremaju za samostalan život ili život uz podršku u zajednici. Institucija nije rješenje, jer većina njih uz malu podršku mogu samostalno da žive i rade.

Izvor: Global analitika portal