fbpx

Hronologija događaja oko organizacije Grada Mostara od 1994. godine

Mostar, kao nijedan drugi grad u BiH, imao je svoja dva ratna perioda; prvi kada je JNA bombardovala Mostar, i drugi kada su ga HVO i hrvatska vojska po svaku cijenu nastojali potčiniti. Pošto nije sve teklo po planu, započelo se sa pregovorima o prekidu sukoba između Armije BiH i HVO-a, tj. o prekidu sukoba između Hrvata i Bošnjaka.

To se desilo 10. januara 1994. godine, kada je postignut Sporazum o uspostavi mira između Bošnjaka i Hrvata. U odredbama tog Sporazuma govori se o Mostaru, jer se već tada uvidjela važnost Mostara kao regionalnog središta. Sporazumom je utvrđeno da će se Mostar dvije godine nalaziti pod upravom Evropske unije, s obzirom da tadašnje domaće snage nisu mogle nikako naći bilo koje dodirne tačke o uspostavi i organizaciji Grada kao lokalne zajednice.

Memorandumom o razumijevanju, koji je potpisan 6. jula 1994. godine, definisano je da se u naredne dvije godine uvede evropski administrator nad Mostarom koji bi trebao pronaći rješenje organizacije Grada i započeti obnovu potpuno razrušenog grada. To se prvenstveno odnosilo na njegov istočni dio gdje su živjeli i danas žive većinom Bošnjaci. Od tada teče vrijeme od dvije godine administracije EU u Mostaru. Hans Koschnick imenovan je upraviteljem Mostara. Pored obnove ruševina i infrastrukture u Gradu, on odmah počinje sagledavati koja je moguća administrativna organizacija Mostara koja bi omogućila postepenu integraciju potpuno etnički podijeljenog i administrativno raspuklog Grada.

Navedeno znači da dva dijela Grada nisu imali nikakvih zajedničkih elemenata, kako infrastrukturnih ( voda, struja i sl.) tako ni organizacijskih, koji su se ticali vlasti u Gradu. Napore i aktivnosti oko administrativnog uređenja Mostara Košnik je provodio sve do završetka pregovora o prekidu rata u BiH, tj. do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Košnikovo djelovanje je važno i kod svih pregovora oko uspostave Federacije BiH nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, 18. marta 1994. godine. Za sve korake i aktivnosti oko uspostave Federacije BiH, Mostar je imao posebno mjesto kroz uspostavu slobode kretanja, koja do tada nije uopće postojala, te uspostavu snabdijevanja, u istočnom dijelu grada, osnovnim životnim i komunalnim potrebama. U čitavom tom periodu još uvijek je trajao rat sa jedinicama srpske vojske, te je Grad često granatiran. U razgovorima oko uspostave mira u BiH, svoj doprinos davao je i Hans Koschnick.

10.11.1995. godine u Dejtonu je potpisan Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH i u tom Sporazumu opet posebno mjesto zauzima Mostar, jer je potpisan Aneks tog sporazuma koji se odnosi na Mostar. Bez tog dijela o Mostaru nema Federacije BiH, a bez Sporazuma o Federaciji nema Dejtonskog sporazuma. Dio Dejtonskog sporazuma jeste Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH, a time i Aranžman o Mostaru.

Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH potpisali su Alija Izetbegović, predsjednik Republike BiH, Krešimir Zubak, predsjednik Federacije BiH, dr. Haris Silajdžić, predsjednik Vlade BiH, Jadranko Prlić, potpredsjednik Vlade BiH. Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman obavezao se da će podržati Sporazum i pomagati njegovu primjenu. Svjedoci i garanti sprovođenja Sporazuma, u ime međunarodnih institucija, potpisali su ambasador Savezne Republike Njemačke Wolfgang Ischinger, ambasador Sjedinjenih Američkih Država Richard Holbruk, predsjedavajući EU, španski ambasador Fernandez de la Pena i evropski upravitelj nad Mostarom Hans Koschnik.

Aneks Sporazuma o oživotvorenju Federacije BIH, koji u sebi sadrži dogovorena načela za Statut Grada Mostara, potpisali su Mijo Brajković, gradonačelnik zapadnog dijela Mostara, Safet Oručević, gradonačelnik istočnog dijela Mostara, Hans Koschnick, evropski upravitelj u Mostaru, Gojko Šušak, ministar odbrane Republike Hrvatske, Muhamed Sacirbey, ministar vanjskih poslova BiH, ambasador Savezne Republike Njemačke Wolfgang Ischinger, predsjedavajući Evropske unije, španski ambasador Fernandez de la Pena. Do novembra 1995. godine, evropski administrator Hans Koschnick uradio je Koncept uspostave Mostara kao grada sa više općina. Takvo rješenje ugrađeno je i u Aneks sporazuma o oživotvorenju Federacije BiH, čime je to postalo dijelom ukupnog aranžmana Dejtonskog sporazuma.

Prema mišljenju velikog broja građana Mostara, Koschnick je dobro procijenio na koji način se može krenuti u pravcu nove organizacije grada nakon svih destrukcija koje su se desile i nakon masovnog protjerivanja i raseljavanja građana Mostara. To je bila osnova i za uspostavu Federacije BiH i za potpisivanje Dejtonskog sporazuma.

Dana 11.12.1995. godine, na devetoj sjednici Ustavotvorne Skupštine Federacije BiH, potvrđuje se Sporazum o oživotvorenju Federacije, čime cjelokupni paket postaje dio domaćeg obavezujućeg zakonodavstva.

Hans Koschnick je nakon potpisa dobio zeleno svjetlo za sve pojedinosti uređenja Mostara koje su bile mnogo konkretnije od onoga što se nalazilo u potpisanom Aneksu sporazuma o Mostaru. Proceduralno je sve bilo urađeno kako treba, ali u praksi nije išlo kako je planirao Hans Koschnick, jer Hrvati u Mostaru nisu bili zadovoljni takvim rješenjem, te su vodili diplomatsku bitku preko Evropljana i Amerikanaca protiv predloženih rješenja. U tom periodu Hrvati Mostara poduzimali su opstrukcije oko svega što je Hans Koschnick predlagao i radio. Nisu željeli prihvatiti rješenja o granicama općina i Centralne zone. Prema prijedlogu Hansa Koschnicka, Centralna zona trebala je biti ogledni, odnosno najbolji dio grada gdje treba smjestiti sve gradske zajedničke institucije, kao i sve federalne i državne agencije i službe. Takvo rješenje doprinijelo bi obnovi porušenog dijela grada, ali i omogućilo da se kroz to oživi povezivanje grada i građana postepeno, bez tenzija i nesporazuma te da Centralna zona posluži za bržu integraciju grada. Znajući za takve aktivnosti i protivljenje Hrvata Mostara, Biskupskog ordinarijata u Mostaru, ali i podrške koju su imali od najviših dužnosnika Republike Hrvatske, Hans Koschnick ponovo konsultuje Savjet Vijeća Evrope, 6.2.1996. godine.

Dana 12.2.1996. godine, Mijo Brajković, tadašnji gradonačelnik zapadnog dijela Mostara, piše Karlu Biltu da je nezadovoljan Koschnickovim rješenjem u Mostaru, te traži njihovu intervenciju da se to mijenja. Istog dana, 12.2.1996. godine, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Mate Granić poziva u Zagreb Hansa Koschnicka i ministra vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke Klausa Kinkela da razgovaraju o Koschnickovom rješenju za Mostar. Nimalo slučajno, već sljedećeg dana, 13.2.1996. godine, tvorac Dejtonskog sporazuma i američki izaslanik, ambasador Ričard Holbruk dolazi u Zagreb kod predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i razgovora o Mostaru i Prijedlogu kojem se protive Hrvati.

Tih dana u Mostaru su se dogodile demonstracije Hrvata i napadi na Hansa Koschnicka pucnjima iz vatrenog oružja, demoliranje automobila u kojem se nalazio, sa porukom da mora promijeniti svoj Koncept organizacije Mostara, te potpuno izbaciti ili maksimalno reducirati Centralna zona Grada. Dakle, Hrvati Mostara su poslali poruku da ne žele nikakve integracije i povezivanje grada, već žele dominaciju u samom početku provođenja Dejtonskog sporazuma. U tim neredima uništeno je šest automobila evropske uprave i trinaest automobila evropske policije. Hans Koschnick najavljuje ostavku, što Hrvati tumače kao svoju pobjedu.

Iniciran diplomatskim akcijama Hrvata Mostara i Hrvatske države, 18.2.1996. godine, održava se novi sastanak na najvišem evropskom nivou u Rimu, gdje se izrađuje novi aranžman kojim se odstupa od Koschnickovih prvih prijedloga, tj. Centralna zona se maksimalno smanjuje. Sjednicom predsjedava ministrica vanjskih poslova Republike Italije Suzana Anjeli, koja je pokazala aroganciju prema bosanskoj strani, te naklonjenost zahtjevima Hrvata Mostara i Republike Hrvatske. Nakon sastanka evropskog vrha u Rimu, utvrđuje se veliko smanjenje područja Centralne zone te se utvrđuju granice gradskih općina i principi o organizaciji Lokalne uprave u Mostaru. Mostar se, prema odredbama Aneksa Sporazuma o oživotvorenju Federacije BiH, organizira kao složeni grad, sastavljen od šest multietničkih gradskih općina, s jedinstvenom gradskom administracijom i utvrđenim zajedničkim funkcijama na nivou Grada. Nakon toga, 20.2.1996. godine, Mijo Brajković, zadovoljan sa smanjenjem Centralne zone u Mostaru (ono što je tražio, to je i dobio), piše pismo zahvalnosti Karlu Biltu, koji je mnogo doprinio takvom rješenju.

Hansa Koschnicka, u njegovim namjerama i urađenim principima, nisu podržale evropske zemlje niti američka ambasada u BiH, te je nakon urađenih promjena tog koncepta, na zasjedanju u Rimu, najavio ostavku. To je učinio na sastanku s evropskim funkcionerima u Briselu, 26.2.1996. godine. Time je označen početak kalkulacija Međunarodne zajednice o Mostaru, s jasno izraženim traženjem rješenja izvan Dejtonskog aranžmana, utvrđenog u Aneksu Sporazuma o Mostaru. To je bilo svjesno kreiranje organizacije Grada Mostara, na rubu Ustava i Međunarodnih konvencija, kako bi se jednog dana moglo osigurati rješenje koje će omogućiti potrebnu dominaciju Hrvata u svim segmentima vlasti u Mostaru.

Zahtjevi Hrvata Mostara za promjenu principa utvrđenih Aneksom Sporazuma o oživotvorenju Federacije BiH

Borba za dominaciju, od strane Hrvata, nastavlja se na političkom i pravnom polju odmah nakon konstituisanja legalno izabranih organa u gradskim općinama Mostara i na nivou Grada Mostara. To potvrđuje činjenica da su 17.2.1998. godine zastupnici iz reda Hrvata na Skupštini HNK-a pokrenuli pred Ustavnim sudom Federacije postupak preispitivanja Ustavnih amandmana oko uređenja Mostara. Osnovni zahtjev tadašnje Apelacije pred Ustavnim sudom Federacije BiH bio je da se ospore specifičnosti organizacije Grada Mostara iz navedenog Aneksa Sporazuma o Federaciji BiH i da se time osigura organizacija Grada na principu prisutne većine koja je stečena prisilnim protjerivanjem i novim planskim naseljavanjem u Mostaru. To Ustavni Sud Federacije tada odbija, jer je Međunarodnoj zajednici bilo rano raditi promjene svojih principa koje je maksimalno reducirala u odnosu na prijedlog Hansa Koschnicka o organizaciji Grada Mostara.

Nakon kraćeg zatišja i pokrenutih pozitivnih procesa razvoja u gradskim općinama, na scenu stupa Međunarodna zajednica i Međunarodna krizna grupa, koja od 2002. godine počinje priču o nefunkcionalnom gradu Mostaru i neostvarivanju zajedničke funkcije grada, a da gradske općine preuzimaju primat od Grada. Tadašnji visoki predstavnik i Upravni odbor za implementaciju mira u BiH, umjesto da štite izvorne principe Dejtonskog sporazuma i dodatnim mjerama i postupcima osiguraju potpuno zaživljavanje zajedničkih funkcija na nivou Grada, silom donose protivzakonite i protivustavne odluke i Dekretom ukidaju stečeno pravo građana na lokalnu samoupravu – ukidaju se općine.

Pedi Ešdaun ukida općine i mijenja Ustave kantona i Federacije, mijenja Izborni zakon, nameće Zakon o preraspodjeli prihoda i nameće sadašnji Statut za koji je znao da nije u potpunosti saglasan sa nekim Međunarodnim konvencijama koje su sastavni dio Ustava BiH.

Niko iz Međunarodne zajednice nije reagovao na upozorenje jednog dijela bošnjačkih političkih stranaka da ovim postupkom Pedi Ešdaun mijenja Dejtonski sporazum, jer mijenja Koncept organizacije Grada koji je utvrđen u Aneksu Sporazuma o oživotvorenju Federacije BiH. Niko od međunarodnih faktora nije prihvatio ni volju građana, iskazanu na referendumima koji su provedeni u općinama Mostar Sjever i Mostar Jugoistok. Zahtjev za preispitivanje odluke Pedija Ešdauna o ukidanju općina nije nikad htio razmotriti ni Savjet Evrope u Strasbourgu kome je podnesena Predstavka protiv takve Odluke Pedija Ešdauna. To je bilo ukidanje stečenih prava građana na lokalnu samoupravu, što je suprotno Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi. Ni obraćanje tadašnjem generalnom sekretaru Walteru Schwimmeru, u januaru 2004., nije pomoglo.

Nakon provedenih Lokalnih izbora, po nametnutom Statutu Pedija Ešdauna, 2004. godine., počinje nova kampanja protiv uređenja Mostara od strane onih koji su silom postali brojniji nakon rata u Mostaru. Hrvatske političke stranke, bez izuzetka, pokreću novu tužbu pred Ustavnim sudom Federacije BiH, sa zahtjevom da se ukinu gradska područja kao izborne jedinice i da se osigura sistem jedan čovjek jedan glas, tj. da se osiguraju normativni uslovi da novostečena većina dominira, bez obzira što su do 1992. godine u Mostaru najbrojniji narod bili Bošnjaci.

Dana 6.11.2006. godine, Miroslav Ćorić, kao premijer Kantona, pokreće postupak pred Ustavnim sudom Federacije, kojim se osporava uređenje Mostara. Zbog odbrane tadašnjeg visokog predstavnika Schwarza-Schillinga, Ustavni sud Federacije odbacuje zahtjev Miroslava Ćorića, kao predstavnika političkih stranaka Hrvata, za promjenu načela organizacije Grada Mostara.

Od zacrtanog cilja da se osigura dominacija Hrvata u gradskim organima vlasti ne odstupa se ni nakon lokalnih izbora koji su provedeni 2008. godine, također po nametnutom Statutu Pedija Ešdauna. Odmah nakon konstituisanja Gradskog vijeća, kada se jednostavno nije mogao izabrati gradonačelnik iz reda Hrvata, pokreće se novi postupak promjene Izbornog zakona BiH i Statuta Grada Mostara. Nakon potpisivanja Peticije za takav zahtjev u Mostaru, dana 16.09.2009. godine Klub Hrvata u Parlamentu BiH pokreće novi postupak protiv mostarskog Statuta i Izbornog zakona BiH pred Ustavnim sudom BiH.

Novim zahtjevom ponovo se traži uvođenje jedne izborne jedinice u Mostaru i neposredan izbor gradonačelnika, odnosno institucionalna legalizacija stanja koje je nastalo kao rezultat protjerivanja nehrvatskog stanovništva iz Mostara.

O ovom postupku OHR je šutio i nije poduzimao nikakvo učešće u raspravi i odbrani vlastitog pravnog dokumenta. Preko plašta poštivanja sudskih odluka, novom Odlukom Ustavnog suda BiH trebalo bi definitivno Mostar ustupiti mostarskim Hrvatima i tako završiti započeto popuštanje iz 1996. god. u Rimu.

Za pravne nedostatke nametnutog Statuta Mostara i Izbornog zakona BiH znao je visoki predstavnik Pedi Ešdaun i njegovi pravni stručnjaci u momentu nametanja Statuta Mostara.

Postoji kontinuitet borbe Hrvata za dominaciju u Mostaru i aktivan, pomažući odnos na tom planu od strane onih međunarodnih faktora i pojedinaca koji su bili potpisnici Sporazuma o oživotvorenju Federacije BiH i Dejtonskog sporazuma. Svim ovim postupcima, Bošnjaci u Mostaru trebaju se planski, ekonomski i politički iscrpjeti da bi prihvatili poziciju manjine u Mostaru.

Ustavni sud BiH je 18. januara 2012. ukinuo odredbe Izbornog zakona kojim reguliše jednak broj vijećnika u Gradskom vijeću Mostara iz svih šest gradskih općina, čime se poručuje sljedeće:

Trebate osigurati da se iz gradskih područja koja imaju više birača osigura veći broj vijećnika u Gradskom vijeću. To praktično znači, normativno urediti da iz područja gdje se nalaze birači koji podržavaju stranke sa hrvatskim predznakom mora biti više vijećnika. Tako se osigurava natpolovična većina u Gradskom vijeću i time uslovi za nesmetano donošenje velikog broja odluka, uključujući izbor gradonačelnika koji postavlja administraciju i njome upravlja.

To što je sud ostavio nacionalne kvote, nema efektivne važnosti, jer ne treba Bošnjacima Mostara zaštita kao manjini, nego ravnopravnost, jer su u Mostaru do 1992. godine bili najbrojniji narod.

Ustavni sud BiH nije prihvatio Apelaciju Kluba Bošnjaka u Gradskom vijeću Grada Mostara na ovakvu odluku, jer je osporio aktivnu legitimaciju predsjedniku Gradskog vijeća koji je ujedno i član Kluba Bošnjaka.

Stranke sa hrvatskim predznakom su 1996. u Rimu, zatim 1998. i 2006. pred Ustavnim sudom Federacije BiH, kao i 2009. pred Ustavnim sudom BiH, bile jedinstvene u zahtjevu da Mostar treba biti jedna izborna jedinica s potpunom dominacijom, odnosno majorizacijom jednog naroda nad ostalim.

Pasivnost OHR-a

Osim deklarativnog, OHR nikad nije konkretno radio na objedinjenju onog što je zajedničko za cijeli Grad, a ukidanjem općina potpuno je zaustavljena obnova i razvoj istočnog dijela Grada gdje živi većina Bošnjaka.

OHR ne želi prihvatiti činjenicu da Projekat Pedija Ešdauna, koji je verifikovao Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira u BiH nije uspio i da je doživio potpuni fijasko.

Imajući u vidu sve iznesene činjenice, potpuno je jasno da svi pokušaji promjena, kao i odluka Ustavnog suda vezanih za Mostar, idu u pravcu osiguranja normativnih uslova za dominaciju Hrvata u Mostaru, stečenu silom i protjerivanjima. Potpuno se svjesno zaboravlja činjenica da je Mostar dio aranžmana koji je sastavni dio Dejtonskog sporazuma i da se odredbe tog Sporazuma ne mogu mijenjati bez saglasnosti svih i bez rasprave u Vijeću sigurnosti.

Odluke Ustavnog suda za promjene Izbornog zakona i Statuta Mostara idu u pravcu majorizacije nad Bošnjacima i ostalima, i to suštinske, a ne male promjene.

Vrijeme je da se grad Mostar uredi po utvrđenim principima iz Aneksa Sporazuma o oživotvorenju Federacije BiH, tj. kao grad sa više općina, čime bi se završila manipulacija i iscrpljivanje Bošnjaka i Grada kao institucije. Čvrsto je uvjerenje da Grad Mostar konačno treba biti uređen i po odredbama Ustava Federacije prema kojima su gradovi i lokalne zajednice organizovane od više gradskih općina. Kako bi se eliminisale sve nove tužbe i nova preispitivanja ustavnosti organizacije Mostara, to je put za novu organizaciju Grada Mostara. To nije nikakva podjela Mostara, već osiguranje uslova na upravljanje lokalnim resursima za brži ekonomski razvoj i zapošljavanje stanovništva.

ZAKLJUČAK:

Iz ove hronologije dešavanja o organizaciji Mostara od Vašingtona do danas, jasno se vide nastojanja Hrvata da Mostar urede kao „Hrvatski stolni grad” i stalnu pomoć Međunarodne zajednice da im u tome pomogne. Samo želimo naglasiti da su svaki put do sada Hrvati bili jedinstveni u svojim zahtjevima, a da se među Bošnjacima uvijek pojavljivalo više prijedloga i nejedinstvo, osim u ratu, kada smo bili jedinstveni. U ovom osvrtu nismo ulazili u analizu trenutnog političkog stanja i položaja Bošnjaka u Mostaru, koji je katastrofalan, a i to možemo detaljno razraditi. Bilo bi dobro da se ovo pošalje na adrese svih onih koji će odlučivati o Mostaru, naročito našim parlamentarcima.


Komentariši